Znamenitosti

Top 10 obaveznih lokacija koje su nezaobilazne prilikom posjeta

1 – KORZO

U Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita. S time će se složiti svatko tko je bar jednom ispijao kavu na nekoj od terasa brojnih i živopisnih kafića nanizanih duž ove, po svemu neobične šetnice. Tko je bar jednom sjedio na nekoj od klupica, baš u tu svrhu postavljenih na Korzu, kao i onaj koji je na najživopisniju gradsku ulicu gledao „s vrha“, iz nekog od Riječanima omiljenih sastajališta smještenih na najvišim katovima zgrada.
Korzu su Riječani vjerni i u zimskim kaputima i u ljetnim lepršavim odoricama. Jednako mu dolaze i pod kišobranima i nošeni burom, vjetrom koji je baš kao i Korzo specifičnost ovog grada izgrađenog uz obale rijeke, a vjekovima orijentiranog ka moru. Oni su tu da otjeraju jesenju tugu i da budu vjesnici proljeća. Neraskidive su niti što vezuju riječku „ulicu broj 1“ i Riječane.
Korzo je mjesto na kojem se ljudi sastaju, na kojem se rastaju, na kojem se druže, sklapaju poslove, sklapaju poznanstva, ali i obavljaju šoping. Riječani na Korzu mogu sve. Mogu vidjeti i biti viđeni. Neki bi rekli kako se upravo na Korzu svakodnevno ispisuju žive gradske novine. Pišu ih i čitaju sami građani, ali i svi oni koji Rijeci dolaze sa svih strana svijeta. E, što se tek njima Korzo voli pokazati… Šepuri se u punom sjaju svojih fasada na kojima je ispisana bogata i burna riječka povijest. Kočoperi se svojim fontanama, svojom gradskom urom koja nalik vjekovnom čuvaru bdije nad ovom riječkom promenadom. Korzo mami i bogatom ponudom svojih suvenirnica, nudeći „morčića“ i „torpedo“ kao nešto samo svoje, nešto što će svakom putniku i za sto godina šapnuti – ja sam iz Rijeke, ja sam brend grada na Rječini.
Upravo se na Korzu može čuti onaj tipičan ritam riječkoga koraka koji, neovisno o dobu dana, odzvanja ovom središnjom riječkom ulicom. U njemu se stapaju tisuće zvukova. A tek mirisi… Onaj jutarnje kave, slasne pizze ili morskih plodova što dopire iz nekog od brojnih restorana smještenih nadomak Korzu. Pa onaj večernji kojim prevladava „mladenačka nota“. Nota izlazaka i dobre zabave. Jer večer ili noć na Korzu znači zabavu. Vrijeme u kojem kafići postaju klubovi, a smijeh i glazba ono što dominira Korzom.
I dok rubni kvartovi Rijeke spavaju dubokim snom, Korzu sna ne treba. Svaki njegov djelić živi život punim plućima i tako već stoljećima.
Korzo kroz povijest
Korzo se već od ranog XIX. stoljeća počeo formirati u obliku u kakvu ga danas poznajemo, kao glavno šetalište i sastajalište Riječana, te poligon za gradnju reprezentativnih palača u obličjima stilova koji su se smjenjivali: klasicizma, historicizma, secesije, moderne… Urbanistička regulacija koja se odvijala oko polovice XIX. stoljeća predstavljala je tek uvod u još žešći tempo nasipavanja mora i reprezentativne javne izgradnje, koja će ubrzo uslijediti na nasutom terenu. No, već je tada u zaborav pala stoljetna slika primorskoga grada stiješnjenog zidinama. Danas je teško povjerovati da se sve do prekrivanja opkopnoga jarka i rušenja gradskih zidina, u drugoj polovici XVIII. stoljeća, na ovom mjestu nalazila tek šljunčana morska obala s nekoliko drvenih gatova i skladišta, brodogradilištem i gradskom ložom, pokraj koje se trgovalo žitaricama, ribom i solju.

2 – TRSATSKA GRADINA

Trsatska gradina je strateški izbočeni vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom.
Prvi se put spominje kao sjedište župe 1288. Na tom se mjestu od prapovijesti nalazila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada. Kolosalan pogled na ostatke tog limesa na nasuprotnim brjegovima, Katarini i Kalvariji, kao i na cjelokupni prostor riječkog Starog grada, sveobuhvatno se pruža s platoa Trsatske gradine.
Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Danas je Trsatska gradina obogaćena i caffe barom “Vintage”, galerijskim prostorom s likovnim izložbama, tematskim manifestacijama, ljetnim koncertima i kazališnim predstavama na otvorenom.

3 – KATEDRALA SV. VIDA

Katedrala sv. Vida je crkva u Rijeci. Sagrađena je kao samostanska crkva riječkih isusovaca, na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke Svetom Vidu. Srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu Rika svetoga Vida, na latinskom Terra Fluminis sancti Viti, a na njemačkom St. Veit am Pflaum.
Gotov projekt za gradnju, koja je počela 15. lipnja 1638. godine, donijeli su isusovci. U kamen temeljac isusovci su dali uklesati ime cara, rektora Kolegija, sudaca i rektora Vijeća i ime graditelja Francesca Olivieria. Gradnja je s prekidima trajala stotinu godina. Kupolu i oratorije za redovnike na prvom katu izgradio je arhitekt Bernardin Martinuzzi 1727. godine. Ta reprezentativna građevina ima dodirnih točaka s venecijanskom crkvom Sta Maria della Salute. Crkva Svetog Vida građena je sredstvima legata grofice Ursule Thanhausen i od prihoda Kastavske gospoštije koja je bila infeudirana riječkom kolegiju.

U unutrašnjosti crkve sv. Vida dominiraju moćni stupovi što podupiru lukove kapela u kojima su smješteni višebojni mramorni oltari. Oltare su radili poznati barokni oltaristi Leonardo Pacassi, Pasquale Lazzarini i Antonio Michelazzi, u razdoblju između 1696. i 1740. godine. Propovjedaonicu, djelo zrelobarokne umjetnosti, izradio je 1731. godine Antonio Michelazzi. Na glavnom oltaru izloženo je reinsko – gotičko Raspeće iz 13. stoljeća dok je oltar 1711. izradio kipar Pasquale Lazzarini. Sa strana oltara su kipovi Svetog Vida i Svetog Modesta. Uz izloženo Raspeće vezuje se legenda prema kojoj je 1296. godine neki Petar Lončarić u ljutnji zamahnuo kamenom i udario Kristovo tijelo na Raspeću, koje je stajalo u trijemu pred starom crkvom sv. Vida. Iz tijela Kristova “kao iz živog mesa” potekla je krv, koja je sačuvana u ampuli. Od tada se u Rijeci stvorio kult “čudotvornog Raspeća”, koji su isusovci pojačali kao protutežu kultu Gospe Trsatske.

Izgled crkve se od 18. stoljeća nije bitno mijenjao, iako je bilo nekoliko obnova. Do crkve je 1727. godine podignut nizak zvonik, preko čijega se prvog kata komuniciralo sa zgradom Kolegija. Nakon što je srušen Kolegij, ulazni portal je ukomponiran u novu kanoničku kuću. Arhitekt Bruno Angheben je 1933. godine zaklonio istočno pročelje zvonika.

Papa Ivan Pavao II. je 8. lipnja 2003. godine pred katedralom blagoslovio katedralni kaptol, svećenstvo i prisutni narod.

4 – GRADSKI TORANJ

Gradski toranj, jedan od simbola Rijeke, izvorno je predstavljao tipičnu prohodnu kulu kroz koju se ulazilo u utvrđeni grad. On i danas uspijeva dominirati središnjim dijelom Korza, iako su ga s vremenom nadvisile mnoge kasnije zgrade.

Građen je u srednjem vijeku, vjerojatno na temeljima kasnoantičkih, primorskih gradskih vrata. Na donjem dijelu pročelja tornja danas je uočljivo nekoliko njegovih baroknih faza, koje odlikuje bogata arhitektonska plastika portala, u kamenu isklesanoga carskoga grba i reljefa austrijskih careva Leopolda i Karla VI. Rijeka ih je posebno slavila zbog pomorske orijentacije koju su uveli u državnu politiku austrijskoga dvora. Nadgrađe tornja, na kojem se još od XVII. stoljeća nalazi gradska ura, više je puta preoblikovano, znatnije na prijelazu XVIII. u XIX. stoljeće pod vodstvom gradskog inženjera A. Gnamba, a posljednji put koncem XIX. stoljeća prema projektu F. Bazariga.

Riječki grb oblikovan je u visokom reljefu ispod ure na Gradskome tornju. Car Leopold I. Habsburg dodijelio je Rijeci taj grb 1659. godine. Otada je simbol orla s riječkoga grba u službenoj komunikaciji zamijenio tradicijsko srednjovjekovno isticanje simbola sveca zaštitnika grada – sv. Vida. Glave dvoglavoga riječkog orla heraldički neobično gledaju u istom smjeru. Orao kandžama pridržava urnu iz koje teče nepresušni mlaz vode koji je trebao simbolizirati neiscrpnu vjernost grada austrijskom caru. Tu je “nepresušnost” kao sastavni dio grba trebalo potvrđivati i geslo INDEFICIENTER (nepresušno, ne sustajući), za tu prigodu iskovano u novolatinskom.

Skulptura riječkoga dvoglavog orla nekad se nalazila i na vrhu kupole tornja. Nakon Prvoga svjetskog rata talijanski su mu vojnici odrubili jednu glavu, kako bi manje nalikovao austrijskom a više rimskom orlu, a potpuno je uklonjen nakon Drugoga svjetskog rata. Replika skulpture Riječkog dvoglavog orla ponovno je 19. travnja 2017. godine postavljena na vrh kupole Gradskog tornja. Autor skulpture je akademski kipar Hrvoje Uremović, koji ju je oblikovao prema smjernicama Konzervatorskog odjela u Rijeci i postojeće arhivske dokumentacije. Skulptura je u najvećoj mogućoj mjeri replika povijesne skulpture iz 1906. godine. Izrađena je u Ljevaonici umjetnina ALU d.o.o. u Zagrebu. Skulptura je izrađena u aluminiju i teška je oko 270 kilograma. Visina skulpture je 255 centimetara, a raspon krila joj je 300 centimetara. Skulptura se nalazi na visini od oko 30 metara.

Uz bokove Gradskoga tornja prigrađene su ranoklasicističke palače, čija gradnja započinje koncem XVIII. stoljeća, odmah po rušenju gradskih zidina koje je odobrio car Josip II. U prolazu koji ispod tornja vodi prema riječkom Starom gradu, a nekad je predstavljao glavna vrata obzidanoga grada, koja su se, naravno, noću zatvarala, sačuvani su memorijalni natpisi i klesarski znak, srednjovjekovnoga, gotičkog majstora-graditelja.

5 – GRADSKA TRŽNICA

Velika tržnica omiljeno je mjesto Riječana kojima se lice razvuče u osmijeh pri pomisli na objed, još od kraja 19. stoljeća. Pojavila se uz morsku obalu, nedaleko od drvenog mola na kojemu su lokalni ribari iskrcavali ulov i odnosili ga na prodaju u košarama. Ribe, rakovi i školjke isprva su se prodavali na otvorenom, a od 1866. pod krovom, u podignutoj ribarnici. Prema projektu Izidora Vauchniga, ravnatelja riječkoga Tehničkog ureda, uz tu je ribarnicu 1880. započela gradnja dvaju paviljona. Tako su se i prodavači ostalih namirnica našli pod krovom. Sve se dogodilo na terenu nasipavanjem otetom od mora. Arhitekt se služio najsuvremenijim rješenjima svoga doba, koristeći čeličnu rešetkastu konstrukciju i staklo. U ostalim je elementima ostao vjeran prethodnim, historicističkim iskustvima, ukrašavajući fasade reljefnim prikazima voća i povrća.
Tri su građevine postale okosnicom nove rezidencijalne četvrti. Ribarnica je, međutim, sve manje udovoljavala higijenskim očekivanjima rastućeg grada, pa je odlučeno izgraditi novu. Posla se prihvatio riječki arhitekt Carlo Pergoli, a radovi su započeli uoči Prvog svjetskog rata. Nakon što je 1914. završena zgrada za skladištenje ribe, radovi na glavnoj građevini protegnuli su se do 1916. Pergoli je u oblikovanju pokazao naklonost bečkoj secesiji. Na to upućuje kamena dekoracija, rad venecijanskog skulptora Urbana Bottassa. Riječ je o kapitelima, četiri fontane u unutrašnjosti ribarnice, te ukrasima na pročelju. Oko stupova i na pročelju Bottasso je poslagao brojan morski životinjski svijet, čineći to tako vješto kao da se odlučio osobno prihvatiti prodavačkog posla. Kameni rakovi, hobotnice, ribe i školjke ostavljaju dojam živih, pozivajući prolaznika da se približi ribarnici, u kojoj će pouzdano naći nešto za svoj stol.

6 – SVETIŠTE MAJKE BOŽJE TRSATSKE I FRANJEVAČKI SAMOSTAN TRSAT

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko središte zapadne Hrvatske. Njegov je postanak povezan s tradicijom o čudesnom prijenosu Nazaretske kućice i njezinom boravku na Trsatu (1291.-1294.). Krčki je knez Nikola I, ubrzo po preseljenju Bogorodičine kućice u Loreto, izgradio prvu, malu crkvu, na mjestu gdje se ona na Trsatu nalazila.
Marijin Trsat postaje hodočasničko stjecište, čiji je ugled bio dodatno osnažen čudotvornom slikom Gospe Trsatske koju je Hrvatima, neutješnima zbog gubitka Svete kućice, 1367. godine darovao papa Urban V. U XV. st. Svetište preuzimaju franjevci koji su i njegovi današnji čuvari. Dugoj se povorci hodočasnika 8. lipnja 2003. godine pridružio Sveti Otac Ivan Pavao II.
Najstariji dijelovi glavne lađe i svetišta današnje crkve potječu iz kasnogotičkog razdoblja obilježenog donacijom Martina Frankopana, koji je 1453. godine započeo graditi novu crkvu i samostan za franjevce iz Bosanske vikarije. Sadašnja obličja crkve i samostana ponajviše zahvaljujemo barokizaciji provedenoj nakon velikog požara 1629. godine. Svetištem dominira raskošni glavni oltar iz 1692. godine. Na kasnogotički je trijumfalni luk 1707. godine postavljena barokna kovana rešetka a iznad njega, 1714. godine, velika slikana kompozicija Navještenja, u koju je mletački slikar C. Tasca uklopio prizor prijenosa Svete kućice.
Pale oltara sv. Mihovila i sv. Katarine, lijevo i desno od trijumfalnog luka, u prvoj polovici XVII. st. naslikao je Švicarac S. Schön. Uz svaki od devet crkvenih oltara sačuvane su vijesti o naručiteljima, donatorima i majstorima koji su ga izradili ili naknadno ukrašavali. U Veliki klaustar, može se ući na zasebni ulaz pokraj crkvenog pročelja ili kroz pobočna vrata koja vode iz same crkve. Kroz njega se, prolazeći uz suvenirnicu i kapelu sv. Franje Asiškoga iz 1649. godine, dolazi do Kapele svijeća i nezaobilazne Kapele zavjetnih darova, u kojoj se ističe gotički kip Gospe Slunjske.
Dijelovi samostana unutar klauzure mogu se razgledati samo uz prethodnu najavu i u vrijeme kada se ne remeti dnevni red franjevaca. Ondje se nalaze: Mali klaustar, Ljetna blagovaonica s glasovitom Schönovom slikom Mistične večere Sv. Obitelji iz 1640. godine, Zimska blagovaonica s portretom fra Franje Glavinića, voditelja obnove samostana potkraj prve polovine XVII. stoljeća, samostanska galerija starih majstora i novijih umjetničkih donacija, biblioteka, arhiv i riznica prepuna zavjetnih darova hrvatskih banova, habsburških careva i drugih svjetovnih ili crkvenih velikodostojnika.
Od mjesta gdje se nekad, podno brijega, nalazila luka na ušću Rječine, do samostana vode Stube Petra Kružića. Ime su dobile po hrvatskom vojskovođi koji ih je 1531. godine započeo graditi. Uz Stube se nižu gotičke i barokne kapele koje su bile podignute kao zavjeti uglednika. U XIX. st. uokolo samostana se počeo uređivati Marijin perivoj.

7 – TRG IVANA KOBLERA

Prošavši ispod Gradskoga tornja, prohodne kule nekadašnjih glavnih gradskih vrata, kroz koja se iz pravca priobalja ulazilo u srednjovjekovnu Rijeku, našli ste se unutar područja riječkoga Staroga grada.
Na prostoru današnjega Trga Ivana Koblera prostirala se Placa, površinom nekad znatno manje, preciznije uže, komunalno središte obzidanoga srednjovjekovnoga grada. Vjerniji je povijesni prikazi Rijeke predstavljaju kao okomito izduljenu površinu, obrubljenu Gradskim tornjem i Vijećnicom sa sjevera i juga, te nizovima kuća s istoka i zapada.
Na sjeveru je Rijekom dominirao plemićev kaštel, na istoku glavna pučka crkva s grobljem, na zapadu prostrana redovnička klauzura, a ovdje na jugu, u blizini pristaništa i trgovišta na žalu podno gradskih zidina, nalazilo se svjetovno srce Grada. Tu su se Riječani sastajali da bi poslušali proglase općinskoga glasnika, sklapali ugovore, kupovali i prodavali, na otvorenom ili u dućanima smještenima u prizemljima kuća. Od tih su kuća preostali tragovi, poneki zid uklopljen u kasniju gradnju, barokni nadvratnik s grbom nekadašnjega vlasnika i svođene podzemne žitnice. U bližoj prošlosti ovdje se prostirala gradska „Zelena tržnica“ na kojoj se prodavalo povrće i voće.
Uski prolaz koji razdvaja niz kuća na istočnoj strani Trga Ivana Koblera preostatak je jedne tipične ulice srednjovjekovnih proporcija. Ulicom Šišmiša službeno je proglašen početkom XX. stoljeća jer je u njemu u drugoj polovici XIX. stoljeća bilo sjedište mjesne političke stranke kojoj je simbol bio taj mali leteći sisavac. Stranačko sjedište bilo je označeno s tri kamena reljefa šišmiša. Jedan od njih i danas je sačuvan na kućnom pročelju u preostalom, zapadnom ishodištu uličice, a drugi je pohranjen u Muzeju grada Rijeke.
Najstarija poznata riječka općinska palača i danas je sačuvana na sjevernom rubu Trga Ivana Koblera. Palaču je polovicom XVIII. stoljeća barokizirao udomaćeni riječki graditelj Antonio Verneda. Podno njezina pretežito baroknog oblikovanja, jasno se raspoznaju i preostaci srednjovjekovnog zdanja. Kao i mnoge druge znamenitije zgrade srednjovjekovne Rijeke, smještajem na sjecištu nekadašnjega glavnog dekumana i karda slijedila je daleko raniju, antičku urbanističku matricu. U zgradi se vijećalo do 1838. godine, kada gradska uprava prelazi u dijelove augustinskoga samostana na zapadnom rubu riječkoga Staroga grada.
U povodu 150. godišnjice riječke Tvornice papira, najstarije u ovom dijelu Europe, na Trgu Ivana Koblera je prema projektu riječkog arhitekta Igora Emilija 1974. godine podignuta fontana s tijeskom za papir koji potječe iz tvornice.

8 – RIJEČKE PLAŽE

Zbog mediteranske klime u Rijeci sezona kupanja počinje u proljeće i traje do kasno u jesen. Dvije riječke plaže, Ploče i Kostanj, ponosne su vlasnice Plave zastave, najboljeg dokaza o čistoći riječkog mora. More je čisto i plavo, sunce mami, a plaže su brojne, raznolike, velike i bučne, male i osamljene, šljunkovite, betonske, stjenovite, skrivene…
S obzirom na položaj grada, riječke plaže nalaze se na krajnjem istoku i na krajnjem zapadu. Na istoku, na Pećinama, smjestilo se osam plaža, od kojih je većina na tek par minuta udaljena od samog centra grada. Na zapadu ćete idealnu plažu potražiti od Kantride do Preluka – na Kantridi se nudi izbor od pet plaža, a ako niste pobornik morske vode, okupati se i osunčati možete i na Bazenima Kantrida, najljepšem i najvećem bazenskom kompleksu u Hrvatskoj. Od Bivija do Preluka cijeli je niz većih i manjih plaža i uvala povezanih šetnicom s brojnim sadržajima, od ugostiteljskih objekata, sportskih sadržaja do parkova za djecu smještenih u dubokoj hladovini zelenila. Plaža Preluk zbog svog je specifičnog položaja i vjetra koji tamo puše poznata i omiljena među surferima. Uz sve spomenute plaže, na ovom su se području smjestile i neimenovane skrivene uvalice i zavučene plaže za one koje vole osamu, a nekima je moguće prići samo s morske strane.
Do svih plaža voze gradski autobusi. Od autobusnih stanica do plaža je samo nekoliko minuta hoda, a u blizini svih plaža moguće je pronaći besplatni parking.

9 – LUKOBRAN – MOLO LONGO

Postojeći lukobran glavnog lučkog bazena popularno zovu „molo longo“, zbog njegovih 1707 m dužine, a danas je u funkciji putničkog terminala i obalne šetnice. Planiranje i pripremni radovi gradnje sadašnjeg lukobrana započeli su 1872., a završen je 1888. godine. U spomen na povijesne zasluge u razvoju grada nazvan je, carici u čast, Molo Maria Teresa. Projektirao ga je za Ugarsku upravu mađarski arhitekt Antal Hajnal, dok je građevinske radove izvodila i jedna pariška tvrtka za izgradnju željeznica.
Tijekom 20. stoljeća lukobran je produžen, mol za zatvaranje lukobrana podignut je 1908., a konačno proširenje lukobrana uslijedilo je 1934. godine. U razdoblju II. svjetskog rata na prostoru riječke luke izveden je niz diverzantskih akcija, a najveća je šteta učinjena tijekom povlačenja njemačkih snaga u svibnju 1945. godine. Velika obnova lučkog akvatorija uslijedila je odmah po završetku rata i trajala je do 1961., a s osobitim su ponosom obnovljene dizalice na lukobranu, jer su kao tehnički revolucionarno dostignuće mogle bitno unaprijediti status luke.
Na prostoru lukobrana od 1904. veslački klubovi Quarnaro, Canottieri Fiumani i Liburnia grade spremišta za čamce, klupske prostorije, male bazene i terase. Najveći poduhvat izgradnje na lukobranu bilo je kupalište Quarnaro, sagrađeno 1912.-1913., u osvit I. svjetskog rata proglašeno najboljim kupalištem u Monarhiji. Svjetionik koji je izvorno bio postavljen na glavi lukobrana danas se nalazi na zapadnom dijelu grada u četvrti Mlaka.
Gledajući grad Rijeku s lukobrana pratimo njezin povijesni razvoj od antičke Tarsatike, smještene uz desnu obalu Rječine, do snažnog pomorskog i industrijskog središta. Utvrđeni grad kroz povijest je mijenjao mnoge gospodare i nazive, skromno se razvijajući kao mali trgovački i pomorski grad, sve do ere jedrenjaka. Geografske i maritimne odlike ušća Rječine nisu bile dovoljne da Rijeka postane svjetska trgovačka luka dostupna velikim brodovima.
Uslijedio je ambiciozan i skup višestoljetni projekt sustavnog nasipavanja mora u svrhu izgradnje nove luke. Nakon potresa koji su od 1750. sve do 1754. porušili dobar dio grada i njegovih zidina, Civitas nova gradi se isprva na mjestu zatrpanih rovova oko srušenih gradskih zidova i duž pjeskovite morske obale. Snažan privredni razvoj grada uslijedio je nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719. godine, u vrijeme Karla VI. Uslijedila je izgradnja lazareta sv. Karla, ceste Karoline prema zaleđu te rafinerije šećera s monopolom u čitavoj Monarhiji. Izgradnja riječke luke i novog grada temeljila se na brojnim urbanističkim rješenjima, poput von Benkovog plana iz 1776., te plana gradskog građevinskog inspektora Antona Gnamba iz 1785. godine.
Industrijska revolucija donosi mnoge značajne promjene u trgovini i prometu, a za potrebe trgovine žitom u luci se gradi silos tipa elevator, nosivosti 12 000 tona, na mjestu današnjeg silosa. Tijekom druge polovica 19. stoljeća u gradu su postojala 22 brodogradilišta. Jedrenjaci duge plovidbe pristajali su od Rječine do Kantride, a na prostoru slobodne luke izgrađene su tvornice papira, duhana, konopa, kože, sidara, tjestenine, jedara. U tom razdoblju najznačajniji je urbanistički plan grada i luke Rijeka onaj Josefa Bainvillea iz 1843., izrađen po narudžbi ugarske vlade, kojim se predviđa izgradnja lukobrana pred Rječinom produženjem gata ribarnice, skretanje toka Rječine, čišćenje njezina starog korita te nasipavanje prostora ispred starog riječkog kazališta (danas Palazzo Modello). Radovi su izvođeni od 1855. do kraja 1860-ih godina, nakon čega slijedi strelovit razvoj luke koja je za Ugarsku jedini izlaz na more, te je u svrhu povezivanja Rijeke sa zaleđem 1873. izgrađena željeznička pruga Budimpešta – Zagreb – Rijeka.
Prema projektima Antala Hajnala, glavnog inženjera Mađarskog kraljevskog ureda za izgradnju riječke luke, nasipavanjem zapadne obale izgrađeno je Istarsko, Bečko, Budimpeštansko i Praško pristanište te De Francheschijev i Visinov gat, na kojima je danas sačuvano sedam od nekadašnjih dvadesetak skladišta, te su proglašena kulturnim dobrom.

10 – PRIRODOSLOVNI MUZEJ RIJEKA

Prirodoslovni muzej smješten je u sklopu parka Nikole Hosta, prvi je regionalni muzej na riječkom području osnovan 1876. kada je dr. Joseph Roman Lorenz izradio njegov koncept prema bečkom Naturhistoriches Museumu. Isprva se radilo o zbirci koja je sastavni dio Gradskog muzeja, no od 1945. djeluje kao samostalna institucija bogatog fundusa na današnjoj lokaciji, u sklopu koje se do 1960-ih nalazio zoološki vrt i akvarij.
Danas je muzej orijentiran istraživanju mora, a posjeduje i specijaliziranu knjižnicu s područja biologije, geologije i paleontologije. Posjetitelj može uživati u bogatim zbirkama i stalnom postavu koji predstavlja geološku prošlost Jadrana, metodiku oceanografskih istraživanja, minerale, morske beskralješnjake, morske pse i raže, multimedijalni centar akvarij, gmazove i vodozemce riječkog područja.